Razmišljanje o iskustvu obraćenja svetoga Pavla na putu u Damask
Draga braćo i sestre,
današnja će kateheza biti posvećena iskustvu što ga je sveti Pavao imao na putu u Damask, te stoga onome što se uobičajeno naziva njegovo obraćenje. Upravo na putu u Damask, negdje oko 30. godine I. stoljeća, a nakon određenoga razdoblja u kojemu je progonio Crkvu, dogodio se odlučujući trenutak Pavlova života. O njemu je napisano mnogo, naravno, s različitih stajališta. Sigurno je da se tamo dogodila promjena, štoviše obrat perspektive. Tada je on, neočekivano, počeo smatrati “gubitkom” i “otpadom” sve ono što je prije za njega predstavljalo najviši ideal, gotovo razlog njegovoga postojanja (usp. Fil 3,7-8). Što se dogodilo?
S tim u vezi imamo dvije vrste izvora. Prva – poznatija – vrsta pripovijesti su iz Lukina pera koji čak tri puta pripovijeda o događaju u Djelima apostolskim (usp. 9,1-19; 22,3-21; 26,4-23). Prosječni je čitatelj možda u kušnji da previše zastane na nekim pojedinostima, kao što su svjetlost s neba, pad na zemlju, glas koji zove, nova okolnost sljepoće, ozdravljenje kao da mu je pala ljuska s očiju i post. No, sve one upućuju na središte događaja: uskrsli Krist pojavljuje se kao sjajno svjetlo i obraća se Savlu, mijenja njegovo razmišljanje i sam njegov život. Sjaj Uskrsloga čini ga slijepim: tako se i izvana dogodilo ono što je bila njegova nutarnja stvarnost, njegova sljepoća u odnosu na istinu, svjetlo koje je Krist. Nakon toga njegovo konačno “da” Kristu u krštenju ponovno mu otvara oči, čini da stvarno vidi. U drevnoj se Crkvi krštenje nazivalo još i “prosvjetljenje”, jer taj sakrament daje svjetlo, daje stvarno vidjeti. Ono što se na taj način izražava teološki, u Pavlu se ostvarilo i fizički: izliječen od svoje unutarnje sljepoće, dobro vidi. Sveti Pavao je, dakle, bio promijenjen ne nekom mišlju već jednim događajem, neodoljivom prisutnošću Uskrsloga, u koju kasnije nikada neće moći sumnjati jer je očiglednost toga događaja, toga susreta bila tako snažna. On je u temelju izmijenio Pavlov život; u tom smislu može se i mora govoriti o obraćenju. Taj susret središte je pripovijedanja svetoga Luke, koji je – što je vrlo moguće – koristio priču koju je stvorila vjerojatno zajednica u Damasku. Na to navodi lokalni kolorit preko spominjanja Ananije i imena – i puta pa i vlasnika kuće u kojoj je Pavao obitavao (usp. Dj 9,11).
