Spomendan Ivana Pavla II. slavi se 22. listopada, na dan kada je održao prvu svetu Misu kao papa.

 

Una_foto_di_Giovanni_Paolo_II_scattata_all^^39,interno_dell^^39,Arcivescovado_di_Cracovia_-_panoramio.jpg
 
 

 

Papa Benedikt XVI. proglasio je 1. svibnja 2011. svoga prethodnika Ivana Pavla II. blaženim te odredio da se blagdan blaženog pape slavi svake godine na taj datum, dok je papa Franjo 27. travnja 2014. proglasio Ivana Pavla II. svetim zajedno s papom Ivanom XXIII.

Kardinal Karol Józef Wojtyła izabran je 16. listopada 1978. godine za 264. poglavara Svete Stolice i postao papa Ivan Pavao II.  

Poljskog Papu mnogi će nositi u svojim srcima, osobito Hrvati, jer je u ratna vremena upravo on donio mladoj Hrvatskoj poruku mira, a nakon rata joj pružio podršku. Nezaboravna su bila njegova tri posjeta Hrvatskoj 1994., 1998. i 2003.

Sv. Ivan Pavao II. zalagao se za kulturu života te međureligijski dijalog i mir među narodima.

Osobito je bio popularan kod mladih. Ustanovio je 1984. godine Svjetski dan mladih, na kojem se redovito okupljalo mnoštvo mladih, a ti su se Susreti nastavili održavati te okupljaju sve veći broj mladih.

Znakovita su i njegova putovanja. U 26 godina svoga pontifikata, posjetio je 129 država. Proputovao je 1,2 milijuna kilometara. Obišao je Zemaljsku kuglu oko 30 puta. Posjetio je oko 850 gradova. Prvi je papa koji je posjetio gradove Azije, Afrike i Južne Amerike.

Po mnogim je stvarima bio poznat i ostaje u srcima kao izuzetan čovjek, papa i blaženik.

 

 

Biografija:

Karol Józef Wojtyła rođen je u poljskim Wadowicama, gradu 50-ak kilometara udaljenom od Krakowa, 18. svibnja 1920. Nakon završetka studija na višoj školi “Marcin Wadowita” u Wadowicama 1938. upisuje se na sveučilište Jagiellonian u Krakowu. Kad su nacisti zatvorili sveučilište godine  1939., mladi je Karol (od 1940. do 1944.) radio u kamenolomu, a potom u kemijskoj tvornici “Solvay” kako bi mogao zaraditi za život te izbjegao deportaciju u Njemačku.

Osjetivši poziv na svećeništvo od 1942. pohađa u tajnosti predavanja na Teološkom fakultetu Sveučilišta Jagiellonian kao bogoslov Krakowske nadbiskupije. Istodobno, jedan je od promicatelja “Rapsodijskog kazališta” koje je također djelovalo u tajnosti.

Nakon rata nastavlja studij na krakowskoj bogosloviji, koja je ponovno otvorena, i Teološkom fakultetu Sveučilišta Jagiellonian sve do svoga svećeničkog ređenja u Krakowu 1. studenoga 1946. Poznavajući Wojtyłine iznimne sposobnosti i darovitost, tadašnji krakowski nadbiskup kardinal Adam Stefan Sapieha Wojtyłu šalje na daljnji studij u Rim, gdje postiže doktorat iz teologije (1948.) s tezom o nauku vjere u djelima sv. Ivana od Križa. Godine 1948. vraća se u Poljsku gdje obavlja službu kapelana u Niegowiću, a potom studentskog kapelana u župi Sv. Florijana u Krakowu. Kasnije postaje profesorom iz moralne i etičke teologije na krakowskoj bogosloviji i Teološkom fakultetu u Lublinu.

U 38. godini života, 4. srpnja 1958., Wojtyła postaje najmlađi poljski biskup. Za biskupa je zaređen 28. rujna 1958. u katedrali u Krakowu po rukama nadbiskupa Eugeniusza Baziaka. Šest godina kasnije, tijekom održavanja Drugog vatikanskog koncila, 13. siječnja 1964. papa Pavao VI. imenuje ga krakowskim nadbiskupom. Pavao VI. kreira ga i kardinalom 26. lipnja 1967. Kao nadbiskup sudjelovao je na Drugome vatikanskom koncilu (1962.-1965.) pruživši važni prinos u izradi konstitucije “Gaudium et spes”. Kardinal Wojtyła sudjelovao je također na pet skupština Biskupskih sinoda prije svoje papinske službe.

Papa Pavao VI. umire u papinskom ljetnikovcu u Castel Gandolfu 6. kolovoza 1978. Nasljeđuje ga, ali samo na 33 dana, kardinal Albino Luciani koji uzima ime Ivan Pavao I., no on umire u noći s 28. na 29. rujna 1978. i već 14. listopada otvara se nova konklava. Dva dana kasnije, 16. listopada, Karol Wojtyła izabran je za Papu. Nakon punih 455 godina izbor je pao na ne-Talijana, prvoga slavenskog papu u povijesti. Karol Wojtyła uzeo je ime dvojice svojih prethodnika – Ivan Pavao II.

Među mnogobrojnim glavnim dokumentima posebno mjesto zauzima 14 enciklika, 13 apostolskih pobudnica, 11 apostolskih konstitucija i 41 apostolsko pismo. Tomu treba pribrojiti i Papine knjige “Prijeći prag nade” iz 1994., “Dar i otajstvo: uz pedesetu obljetnicu mog svećeništva” iz 1996. i “Rimski triptih” iz 2003.

Papa je u tijeku svoje papinske službe proglasio 1282 blaženika i 456 svetaca. Održao je 8 konzistorija na kojima je imenovao 201 kardinala.

Nijedan se papa nije susreo s tolikim brojem ljudi: na više od tisuću općih audijencija sudjelovalo je više do 16 milijuna hodočasnika. Pored toga Papa se susreo s milijunima ljudi tijekom svojih putovanja diljem cijeloga svijeta. Brojni su također ljudi iz vlasti koje je Papa primio u audijenciju.

Papa Wojtyła je utemeljio institut “Ivan Pavao II.” te institut “Populorum progressio” za domorodačke narode Južne Amerike. Pored toga utemeljio je Papinsku akademiju za život i Papinsku akademiju za društvene znanosti. Ustanovio je Svjetski dan bolesnika (koji se svake godine slavi 11. veljače) te Svjetski dan mladih.

Vječni Bog pozvao ga je u svoj dom u subotu 2. travnja 2005, u 21.37 sati. U trenutku smrti Ivana Pavla II., koji je umro u privatnim vatikanskim odajama, uz njega su u duhu i molitvi bili vjernici širom svijeta, osobito stotinu tisuća njih na Trgu sv. Petra, a Papin odlazak intenzivno je posredstvom medija pratio čitav svijet.

Papa Benedikt XVI. proglasio je 1. svibnja 2011. godine svoga prethodnika Ivana Pavla II. blaženim, a njegovim blagdanom datum kada je Ivan Pavao II. održao prvu sv. misu kao papa, 22. listopada. Papa Franjo proglasio je Ivana Pavla II. svetim 27. travnja 2014. godine, zajedno s papom Ivanom XXIII.

 

 

 

VEZA SVETOG PAPE IVANA PAVLA II. S VINIŠĆEM

 

Uobičajeno mjesto za molitvu pape Ivana Pavla Drugog je bilo ispred groba pape Ivana XXIII. iznad kojeg se nalazio kameni reljef “Bogorodice s Djetetom” kojeg je isklesao hrvatski renesansni kipar Ivan Duknović rodom iz Vinišća.

Papa Ivan Pavao Drugi svoju veliku ljubav prema hrvatskom čovjeku je pokazao i željom da djelo jednog hrvatskog kipara “čuva” i njegov grob, tako je nakon papine smrti uslišana njegova želja te mu je tijelo bilo položeno u grobnicu u kripti vatikanske bazilike sv. Petra u kojoj se nalazio spomenuti Duknovićev kameni reljef.

 

 

 

 

Biografija Ivana Duknovića

Veliki kipar, Ivan Duknović (Ioannes Dalmata ili Giovanni da Trau), jedna od svjetski poznatih osoba iz povijesti hrvatskoga naroda koja nas veže s Europom, rodio se na brdu zvanom Orihovica (Oriovica) u lijepom hrvatskom ribarskom mjestu Vinišću oko 1440. godine.

Rodna kuća mu je bila blizu kamenoloma Voluje iz kojih se uzimao kamen za trogirsku katedralu kojoj se dive generacije. Vinišćari i danas čuvaju sjećanje na kipara “Dulčića” (kako ga zvahu) koji je radio kipove u Rimu i Veneciji i drugdje, a kuća mu je stajala možda podno brda Kabal kod Devića dvorina ili na mjestu današnje Dukanove (Dukanovića) kuće na Grebenu.

Zanat je vjerojatno počeo učiti kod svoga oca, protomajstora Stjepana, koji je bio graditelj zvonika trogirske katedrale. U Italiji Ivan je nastavio umjetničku izobrazbu. Krajem 15. stoljeća. javlja se u Rimu kao zreo majstor spreman i sposoban za vrlo vrijedne narudžbe. Istaknuvši se na njima osobnim likovnim shvaćanjima i samostalnim stilom nesumnjivo se uklapa u vrhove tamošnjega renesansnoga kiparstva. Za njegovu blještavu umjetničku i ljudsku putanju i uzlet od Vinišća do Rima i Venecije, te Višegrada i Budima trebalo je zacijelo mnogo nadarenosti i umješnosti.

Kao njegova rana ostvarenja prepoznaju se dva monumentalna portala na Palazzo Venezia i razvijene skulpture završnoga dijela pročelja hrama Sv. Jakova u Vicovaru kraj Tivolija.

Petnaestak godina tijesno surađuje s A. Bregnom i Minom da Fiesoleom, zadržavši vlastiti izraz prepoznatljiv po energičnoj impostaciji figura i temperamentnoj obradi površine. S prvim umjetnikom izrađuje oko 1466. u crkvi Santa Maria sopra Minerva grobnicu kardinala G. Tebaldija, oblikujući lik pokojnika na sarkofagu i veći dio dekora s puttima (malim anđelima).

Arhivski podatak o njegovu radu ukazao je i na dva kipa s pet reljefa izrađenih 1469. godine za klasično koncipirani oltar Gospe u crkvi Sv. Ivana u Norci.  Od 1475. do 1477. godine radio je na grobnici tadašnjeg pape Pavla II. koja se nalazi u vatikanskim Grottama.

Oko 1485. Duknović odlazi na dvor Matije Korvina u Ugarsku i tu proširuje tematiku rada. Premda su mu tamošnja djela stradala već u provalama Turaka, figuralna fontana Herakla s lernejskom hidrom i kruna zdenca iz kraljevske vile u Višegradu te reljefna pala oltara iz pavlinske crkve u Diosgyoru potvrđuju njegovu visoku vrsnoću.

Zaslužan za prenošenje likovnih spoznaja talijanske renesanse na Dunav i unaprijeđivanje tamošnje umjetnosti, Duknović je dobio plemićki naslov i feud s dvorcem Majkovec u Hrvatskoj. Smatra se da je portretirao uglednike iz humanističkoga kruga, te mu pripisuju niz plitkoreljefnih portreta po europskim muzejima, uključujući fragmente nadgrobne ploče biskupa Baratina, čuvane u Zagrebu.

Održavajući trajne veze sa zavičajem, Duknović se čvršće potvrdio u Trogiru. Osim kipova u renesansnoj kapeli gradskoga zaštitnika Sv. Ivana kao remek-djela iz zenita stvaralaštva i Sv. Tome sa znakovima staračke sustalosti.

Opus mu je dopunjen kipom Sv. Magdalene iz franjevačkog samostana, portalom i puttom grbonošom palače Cipiko, lunetom s grbom obitelji Cega, te grbom s klesarskim priborom. To su ujedno i najbolja djela zrelorenesansnoga kiparstva u nas.

.