BLAGDAN SVIH SVETIH – župna misa

Tko bi između nas krštenih ovih dana propustio priliku da ne posjeti groblje, u kojem su pokopana tijela bliskih nam osoba? Baka će povesti unuka, majka sina, sestra sestru, da se pomole uz grob rodbinski ili dobročiniteljski najbližih. I pravo je tako. Ljudski i vjerski, kršćanski. Crkva je ova dva spomena preminulih: svetkovinu Svih Svetih i spomendan Svih vjernih mrtvih stavila jedan do drugoga, 1. i 2. studenoga.

Svetkovina Svih Svetih

Pojam svetosti. Riječ svet (hagios, sanctus) u svome pravom značenju kao da je pridržana samo Svetosti Božjoj, nepristupačnoj nama ljudima. Semitska riječ qodeš u svome korijenu ima značenje: odsjeći, odvojiti, te nas usmjeruje na misao odvajanja vjerskoga od svjetovnoga, crkvenoga od profanoga. Svete su stvari one koje se ni rukama ne dotičemo, a u službi su Božanstva. Biblija se ne zadovoljava time da iznese čovjekove reakcije pred božanskim, i da odredi svetost nijekanjem svjetovnoga. Ona sadrži objavu Boga samoga, opisuje svetost u njezinu izvoru, u Bogu, od kojega dolazi svaka svetost. Da bi je čovjek prepoznao svetost u Bogu, potrebno je da se Bog pokaže svetim očitujući svoju slavu. Stvaranje, bogojavljenje, kušnje, kazne, ali i čudesna zaštita i nenadana izbavljenja, otkrivaju u kojem je sve smislu Bog svet.

Novi Zavjet preuzima misao svetosti iz Staroga. Tako je Bog Sveti Otac, Sveto je Ime njegovo, kao i njegov Zakon i njegov Savez. Budući da je Bog svet, sveti moraju biti i oni koje je on izabrao u službu. Za razliku od starozavjetnih bogoštovnih žrtava, koje su ljude čistile više izvana, Kristova žrtva vjernike posvećuje istinom i ljubavlju dajući im istinsku svetost. Kršćani su dionici u životu Krista uskrsloga, po vjeri i krštenju kojim oni primaju pomazanje koje dolazi od Svetoga. Tako su oni sveti u Kristu po prisutnosti Duha Svetoga u sebi, jer su kršteni Duhom Božjim kako je to Ivan Krstitelj najavio, a Luka nam evanđelist u svom Evanđelju i Djelima apostolskim prenio.

Čašćenje svetih.Predslovlje sv. Mise na svetkovinu Svih Svetih ovako izriče smisao slavljenja svetaca: Oni nam u svome „životu daju primjer“, a „u zagovoru pomoć“. Ne samo primjer ili uzor, nego i pomoć ili snagu. Ne radi se o nekoj svetosti u zraku i oblaku, nego o konkretnim svecima, o svetim osobama koje su prošle kušnje i položile ih, sposobne za drugovanje s ostalim osobama, pa makar ti vjernici bili još uvijek putnici na ovoj zemlji. Crkva čašćenje svetaca ne samo dopušta nego ga smatra korisnim. Katolička teologija ne govori samo o nekoj čistoj mogućnosti da se postane svet. Izjava da je svetost zaista dana Crkvi ne vrijedi samo za njezine ustanove, Sveto Pismo, sakramente, sveto posuđe i odjeću. Ta se svetost mora pred svijetom pokazati i ima svoju povijest: proglašeni sveci jesu stvaralački uzori svetosti, koji su svojim načinom kršćanskoga života pokazali konkretnim uzorom drugima put za prihvaćanje kršćanstva na nov način i mora imati svoju sadašnjost, svetost života putujuće Crkve.

Kanonizirani sveci i Svi Sveti.  Bibliotheca Sanctorum – Matica svetaca – sadrži popis svetaca, blaženika, slugu i službenica Božjih za koje je proveden apostolski postupak. U 12 svojih svezaka ima oko 30 tisuća svetačkih likova Opće Crkve: papa, kardinala, biskupa, svećenika, redovnika, redovnica, laika, kraljeva, vojnika, seljaka, profesora, sudaca… Jasno je, uza svu veličinu upisanih imena, kako bi bila porazna slika katoličkoga naroda kada bi se njegova svetost prosuđivala samo po popisu kanoniziranih ili beatificiranih svojih članova. Stoga, ova svetkovina Svih Svetih, kojom Crkva slavi sve one svete duše koje su u ovozemaljskom životu omiljele Bogu te su tako zaslužile ući u kraljevstvo Oca nebeskoga, a Crkva ih pojedinačno službeno nije proglasila svetima, daje nam radost i budi nadu kojima je istinski temelj ljubav toliko puta u povijesti i krvlju potvrđena. Zato, u onom nepreglednom mnoštvu blaženika, o kojem u Otkrivenju govori Ivan apostol (7,2-4.9-14), da su došli iz „velike nevolje“ i prali svoje haljine i obijelili ih u krvi Janjetovoj, danas u vjeri gledamo: svoju pokojnu braću, roditelje i djedove, svoje prijatelje, gledamo tolike vjerne duše Bogu mile, koje za slavu Božju i za spas duša ni vlastita života nisu žalile; vidimo tolike branitelje doma i domovine po raznim poljima razasute. I ne samo da ih gledamo, nego se njihovim požrtvovnim primjerom nadahnjujemo.

Put evanđeoskih Blaženstava (Mt 5,1-11) preko križa, istinske pravde i mira kao da nikomu, ni na kojoj razini, nije zanimljiv. Moderni čovjek kao da svoju sreću više gradi na tuđoj nesreći negoli na sreći, radost na tuđoj žalosti, pravdu na interesu, mir na ratu, slobodu na ugnjetavanju. Svjedoci smo kako se događa posvemašnje obesvećenje ovoga svijeta. Je li moguće da je ono što smo u početku kao odrednicu svetosti rekli, odvajanje od svjetovnoga, pošlo u obrnutu smjeru? Sve crkveno posvjetovnjačiti, sveto profanizirati, veliko umanjiti, apsolutno relativizirati, svaku nadnaravno-božansku dimenziju ovomu svijetu oduzeti? Bog nas je stvorio za sebe, on nas je oblikovao, na svetost nas pozvao. Nemiran je ovaj svijet, i ostat će takav, ako ne postane pravedniji, humaniji, svetiji.

Vrijeme kao Božji dar.  Pravi će vjernik iskoristiti ovo vrijeme i učiniti i sebe i svijet u kojem živi svetijima. Jedino tako imamo i imat ćemo pravo, danas i sutra, na grobljima i u crkvama okupljati se, svijeće paliti, cvijeće polagati, o pokojnima i poginulima s ponosom govoriti i za njihov vječni pokoj moliti.

Izvor: Vjera i djela