Crkva 9. studenoga slavi Posvetu Lateranske bazilike, prve posvećene bazilike u kršćanskom svijetu, a riječ je o blagdanu koji nas na poseban način prisjeća značenja i dvostruke uloge pape kao zemaljskog poglavara Rimske Crkve i kao zemaljskog poglavara cijele Katoličke Crkve. Jednako nas tako podsjeća i na važnost jedinstva i zajedništva svega Božjeg Naroda koji se okuplja u svojim župnim crkvama slaveći u euharistijskom slavlju najuzvišeniju istinu – Kristovo vazmeno otajstvo.
Povijesni zapisi kažu da je baziliku posvetio papa Silvestar I. dana 9. studenoga 324. god., pa je razumljivo što se na isti dan slavi blagdan Posvete Lateranske bazilike. Ipak, na današnji se dan slavi tek od 12. st., s tim da se blagdan najprije slavio samo u Rimu, a od tada se proširio na cijelu Crkvu.
To je ujedno i prva posvećena bazilika u Crkvi, a najprije je bila posvećena Presvetom Spasitelju, dok od 10. st. dodatno nosi naslov i po sv. Ivanu Krstitelju (prema predaji, njegova se glava čuva u toj bazilici), te sv. Ivanu Evanđelistu. To potvrđuje i njezin službeni naziv koji glasi: Archibasilica Sanctissimi Salvatoris et sancti et Iohannes Baptista Evangelista in Laterano, odnosno na hrvatskom: Arhibazilika Presvetog Spasitelja, Svetog Ivana Krstitelja i Svetog Ivana Evanđelista na Lateranu.
U Lateranskoj bazilici održano je čak 5 ekumenskih sabora, u razdoblju od 1123. do 1512. god., što također svjedoči o njezinoj važnosti i utjecaju na cijelu Crkvu.
Kao što je rečeno, to je bazilika rimskog biskupa – pape, odnosno u njoj je stvarno sjedište imao papa sve do 15. st., od kada se preselio u Vatikan. Drugim riječima, ona je katedrala pape kao rimskog biskupa, dok je bazilika Svetog Petra u Rimu sjedište pape kao vrhovnog poglavara cijele Katoličke Crkve.
Za nas je svakako važna i činjenica kako je papa Ivan IV. u njezinoj krstionici podigao kapelicu Sv. Venancija i u nju pohranio moći solinskih i istarskih mučenika. Naime, taj je papa bio podrijetlom Dalmatinac, a poslao je opata Martina oko 640. god. u Dalmaciju da otkupi zarobljene kršćane i učvrsti ih u vjeri. Taj je opat tako sa sobom u Rim ponio i relikvije sv. Dujma, sv. Anastazija, sv. Venancija, sv. Mavre i drugih solinskih i istarskih mučenika, o čemu svjedoči jedan sačuvani mozaik, ispod kojeg na latinskom piše: “Papa Ivan izvršio je blagoslovom Božjim pobožni zavjet i ustrajnim zauzimanjem dao načiniti ovaj spomenik, koji sjaji poput dragocjenih kovina na krstionici. Tko god amo pristupa i duboko se Kristu klanjao, taj neka uzdiže, vruće molitve k nebu.”
Iako se možda današnjem vjerniku može činiti čudnim zašto bismo kao blagdan slavili posvetu jedne crkve, valja još jednom naglasiti kako je riječ o majci i glavi svih crkava grada i svijeta, kako to na latinskom jeziku piše na samom ulazu (Omnium urbis et orbis ecclesiarum mater et caput), odnosno slavlje Lateranske bazilike nam priziva u pamet važnost i vrijednost zajedništva i jedinstva cjelokupne Crkve, na čelu s njezinim zemaljskim poglavarom – papom, jednako kao što ističe papu kao nasljednika svetoga Petra – onoga kome je Krist povjerio ključeve Crkve i dao svevremensko obećanje: Ni vrata paklena neće je nadvladati!
Također, taj nam blagdan priziva u pamet važnost i Crkve i crkve, odnosno Božjeg prebivališta u cjelokupnom Božjem Narodu kao Hramu Božjem, kao i Božjeg prebivališta u svakoj crkvi, gdje nas sve okuplja snaga Kristova vazmenog otajstva u euharistiji. Podsjećanje je to i na prijelaz iz djelovanja progonjene u slobodnu Crkvu, odnosno da je naviještanje Božje riječi, slavljenje euharistije i svjedočenje istine o uskrsnulom Sinu Božjem ono koje nipošto ne ovisi o zgodnim i nezgodnim vremenima, nego o vjernosti Bogu i Crkvi.
